Zadnjih nekoliko godina posvetio sam proučavanju primata poznatih kao “normalni” ljudi: njihovo ponašanje, komunikaciju, hijerarhiju i ostale karakteristike jedne zajednice sisara.
Kao iskusan istraživač, morao sam se uklopiti u okolinu da ne izazovem pažnju normalnih. Maskirao sam se da izgledam kao pripadnik njihove vrste – strukiranu košulju, ili majicu sa dekolteom, poderane farmerke, bijele tene, a bradu sam maksuz ofarbao da mi ćiza bude što ravnija. Sjedio sam tako u blizini jedne zajednice te vrste primata i mjesec dana vodio zabilješke.
Uz pomoć najnaprednijih mikrofona uspio sam slušati njihovu komunikaciju, a što se vizuelnog dijela tiče, nisu se trudili ostati skriveni, tako da sam ih mogao posmatrati bez većih problema.
Normalni bi obično stajali ili sjedili u krugu, često ritualno okupljeni oko nargile, i komunicirali primitivnim humanoidnim jezikom, bez da ikad izgovore nešto pametno. Fascinatno mi je bilo kako koriste jezik čovjeka ne da bi prenijeli informaciju, već da bi ostvarivali dominaciju u zajednici ili označili teritoriju. Kao ostale životinje iz porodice primata, normalni znaju komunicirati samo o tri teme, a to su:
a) Zadovoljenje najnižih strasti: Seks, automobili i telefoni (više zbog prestiža nego zbog koristi), kladionica, kafana (koliko je ko popio i potrošio novca), skupa odjeća... ili bilo šta čija se vrijednost cijeni u novcu.
b) Drugi ljudi kroz tračanje
c) Posao, fakultet, škola ili na osnovu čega je već formirana zajednica normalnih
Ono što je karakteristično za te životinje jeste da su u konstantnom stanju ispitivanja snaga, gdje se suptilnim uvredama utvrđuju najslabiji među njima koji se ne znaju nositi s tim, takozvani "debili". Oni među njima što izbjegavaju bilo kakvu vrstu konfrontacije i ostaju mirni i šutljivi (kao fino odgojena djeca) u zajednici se smatraju najslabijima, te ili služe za dokazivanje dominacije vođa tako što će se na njih istresati ili ih ismijavati, ili se jednostavno, kao kora od banane, odstrane iz zajednice.
Normalni mužjaci bi se obično okupili i provocirali jedni druge sa homoseksualnim šalama, čime testiraju jedni druge kako se nose sa neugodnim pitanjima tipa "bi l sad da ti ga popušim?", a oni najuporniji bi čak hvatali druge za intimne dijelove kao što su mošnje, poznatije kako jaja ili guzica.
U komunikaciji ove vrste primata više se gleda kako se nešto kaže nego sadržaj. Ako pokušate objasniti nešto vrlo važno tihim tonom, recimo teoriju evolucije, neće ni primijetiti da neko nešto govori, već morate reći sa dovoljno samopouzdanja i glasnoće da dođete do izražaja, nešto tipa "Koji je ovaj Ado debil..." i odmah ćete privući pažnju. (U slučaju teorije evolucije, mogu vas do kraja života zvati "Darvinee" ili "Majmunee", tako da je bolje da se držite "kul" tema kao što su kladionica ili telefoni.). Takođe, normalni ljudi nekad testiraju jedni druge tako što sjednu drugome na mjesto ili mu uzmu određeni predmet i čekaju reakciju.
Vođe zajednica normalnih su obično najglasniji među njima, sa najviše samopouzdanja, a ono manifestuju kroz ničim izazvano pjevanje pjesama narodne muzike, obično Šabana, ali ne cijelih, već samo refrena ili polovine jedne strofe - kao što je jedan hodao kroz hodnike svoje firme i pjevao "Voolećeš i ti neekadaa...". Pjevanjem pjesama se takođe oslobađaju stresa. U skupu normalnih, ako vođa ispriča najgluplji vic, dio podređenih će se smijati jer je vic ipak ispričao vođa, a dio da ne ispadnu glupi što ga ne shvataju.
Ono što mi je takođe bilo zanimljivo kod promatranja normalnih jeste da ne podnose neugodnu tišinu. To ih ubija, te će tražiti sve načine da je prekinu bilo sa random izjavama tipa "hej, haj' ga popuši", ili će početi pričati o kladionici i telefonima. Ili, neko, obično vođa zajednice normalnih, izvali neki glupi fazon, recimo "Hej..." - "Šta je?" - "...Grbavicee, rano ljutaa" i onda ostali krenu ponavljati isti fol kao papagaji (naročito kad je tišina) i tako ga pretvore u zaštitni znak zajednice i znak prepoznavanja.
Ismijavanje je važan oblik komunikacije kod normalnih i među tim primatima, na osnovu ismijavanja se određuje nečiji status: Oni što najčešće ismijavaju i koje se najmanje ismijava su vođe, dok su predmeti ismijavanja, "debili", na dnu hranidbene ljestvice, te moraju čekati da se neko iznad njih "izofira". Ako se jedan od vođa se izofira, automatski postaje predmet ismijavanja, a na njegovo mjesto dolazi drugi.
Ono što mi je takođe bilo zanimljivo kod normalnih jeste da u svakom trenutku moraju biti "frajeri", "iskulirati", itd. Ako bi neko postavio pitanje, normalan odgovor se gledao kao slabost, te se mora prvo malo izmotavati sa "šta te boli kurac?", "google.com", "otkud ja znam", da bi na kraju eventualno odgovorili na pitanje.
Normalni često ismijavaju fizičke ili psihičke defekte kod ostalih humanoidnih primata: Ako je neko od njih nizak, debeo, krezav, sa problemima u govoru, bit će ismijavan, a u najgorem slučaju dobit će nadimak "glavonja", "deba", "krezo", "mute"...
Nadimci se dijele i na osnovu "ofiraže", ako neko kaže nešto što je ostalima smiješno, često će mu ostati nadimak. Sjećam se da je jedan od njih prepričavao film o njinjama i da mu je i danas ostao nadimak "Ninja".
Ova vrsta sisara veoma voli razgovarati o nekome ko nije tu prisutan. Ako im je taj neko čudan jer se ne druži s njima, ili samo ima svoju furku (ili ikakvu furku, pošto normalni nemaju ništa s čim se mogu identificirati), obično su stava "šta to fol on misli da je bolji od nas?", i ritualno se počinje pričati o njemu, ali ne u svrhu informisanja već starog običaja da se i drugi normalni priključe nesimpatisanju istog, takozvanom "loženju raje". Često jedan od njih zna doći na skup normalnih i da niko ne želi pričati s njim o kladionici i telefonima jer je neko od njih okrenuo ostale protiv njega.
Kad su običaji vezani za parenje u pitanju, normalni se ne razlikuju mnogo od svojih rođaka majmuna, te ćete ih često vidjeti kako se ponašaju tako u prisustvu osobe koja ih privlači. Jednom sam gledao kako se osam normalnih muških primata okupilo oko jedne ženke, te su pola sata ismijavali i ponižavali jedni druge na ivici fizičkog sukoba, da bi ona otišla sa vođom zajednice.
Muški normalni obično se trude privući normalnu ženku, te postanu užasno glasni i nju će obično gnjaviti čestim grljenjem, pričanjem na uho i ostalim ugrožavanjima personalnog prostora. Normalni mužjaci obično ženku obasipaju komplimentima tipa "joj jesi dobra Allaha mi", ali i nagovaranjem "haj', bo'na, daj, znam da imaš", kao i pričom o najboljim kladionicima i najboljim telefonima, dok ženka ne popusti.
Normalni vole praviti ljubomorne scene jedni drugima, zapišavati jedni druge zajedničkim profilima na društvenim mrežama i u slučaju prekida odnosa (koji služi da se skrene pažnja da je u pitanju samo parenje) znaju se opijati, plakati, rezati, jesti čaše, a u najekstremnijim slučajevima i piti akumulatorsku kiselinu.
To su neka od mojih zapažanja života u zajednici sisara zvanih normalni ljudi, pa se javim opet sa novim detaljima.
Nema komentara:
Objavi komentar