Zašto patimo za onima što su nas jebali u mozak

Sjećam se prvog svog susreta sa curom koja je "u zabludi". Elem, trebica je hodala s jednim mojim poznanikom, a meni pričala kako pati za bivšim koji je doslovno nabio nogom i ostavio. Džaba je bilo moje uvjeravanje "pusti se ćorava posla, bona, ovaj te pazi k'o SAD svoje interese na Bliskom istoku..." ali jok, ono zapelo pa zapelo, čuo sam da se na kraju udala za nekog trećeg lika i rodila mu dvoje djece.

Elem, da ne dužim, ta poznanica je samo jedna u malom okeanu istih, kojima su bivši "uništili" mjesece, nekad i godine života, a i dan danas pizde za njima i skočili bi im u krevete čim bi popili više od jedne dvolitarke sarajevske.

Da objasnim najkraće što je moguće: Dok su hodali sa "lošim izborima", ti paćenici se nikad u životu nisu osjećali više živi!

Šta je fol?

Fol je u hormonima haveru. Kada insan doživi stresnu situaciju luče mu se dva hormona: adrenalin i kortizol. Eh sad, ako krenete guglati naći ćete da oba hormona djeluju haman pa isto na organizam (samo što je adrenalin neurotransmiter, dok je kortizol kortikosteroiz hormon), tako da ću i ja pisati kao da je u pitanju jedan. Elem, "jedan od ključnih njegovih zadataka jeste povećati nivo glukoze u trenucima stresa kako bismo imali dovoljno energije za reakciju borbe ili bijega, tj. za nošenje sa iznenadnom zahtjevnom situacijom".Još se ubrzava rad srca, više krvi dolazi do mozga, stvara se toplota...

Ukratko: Stres je jedno 100 puta jača emocija od "rahatluka".

Vidite, kada prekinete sa osobom koja vas je jebala u mozak, trenutno osjetite olakšanje, jer, jebi ga, đe nećete, riješili ste se nekoga ko je imao snošaj sa vašom sivom materijom; ali, nakon nekog vremena, kad uplovite u "mirnu luku" osjetite se "prazni". Zašto, e pa zato što je trauma NAJBOLJA učiteljica na svijetu. Sad da vas pitam šta ste najbolje zapamtili u životu krenut ćete mi nabrajati situacije gdje ste dobili batine, ostali bez posla, žene/čojeka, strepili od rezultata testa trudnoće, ili uopšte nešto wow zajebali pa snosili posljedice.

Pamte se prvi poljubac, prvih 100 kg na benču i prvi test trudnoće

Stvar je u tome što svaka zajebanija stresna situacija (a ako hodate sa jednom onda i još više), ostavlja trag u vama. Sjetite se priče o dječaku koji je bio sav od huje, pa se istresao na svima. Onda ga je otac posavjetovao da, kad god se iznervira, zakuca po ekser u ogradu. Nakon što je ispucao svaku dasku, otac mu je rekao da krene vaditi iste te eksere... i naravno, ostade ograda puna rupa. Poenta priče: Kad god zakucaš ekser u nešto - ostane rupa jebi ga. Eh, da ne serem puno, isto tako ostane rupa i u vama.

Kada se odjednom "smirite" više nema adrenalina, karina, sine, nema onog osjećaja kad vam srce lupa u situaciji da se morate boriti za sebe... fali vam nešto jebi ga. Eh, odatle je ono "kako, majku mu, svaki put privučem istog debila/debilušu" zato što morate zakrpiti tu rupu s nekim ko će u vama izazivati hormon stresa na isti ili sličan način.

Pa bog te, ljudi se ne bi bavili "adrenalinskim sportovima" da nisu ovisni o tom osjećaju. Jarane, ljudi se dave tokom seksa, jer je (kažu, veze ja ne'am) orgazam najjači kad se boriš za život.

Štaa ti je, likovi su upravo svršili po potok

Što je odnos u vezi bolji (bar nakratko) poslije svađe? Zato što ste nakratko osjetili "borbu", osjetili ste se opet živima, jer je evolucijski čovjek mašina za borbu, koja je predviđena da ubija druge ljude i trči po 20 kilometara za divljim zvjerima, a ne da sjedi kući, jede grisini i ejakulira na Porn Hub pet puta dnevno.

Eh, polako dolazimo do drugog dijela misterije zašto se vraćamo onima štu nas jebali u mozak, a to je sindrom podređenog.

Vidite, zajebite Johna Lockea i njegovo učenje da je svaki čovjek jednak - nije, velikoj većini ljudi treba vođa. Sad da se nađemo u situaciji da se borimo za opstanak, sigurno nećemo svi na svoju stranu i biti "lone wolves" već ćemo slijediti jednog od nas koji zna šta radi. Kakve ovo veze ima sa vezama - osim dijela gdje ljudi traže vođu, apsolutno nikakve.

Elem, u vezama najčešće neko jebe u mozak, a neko je jeban. Ako dopustite da vas neko jebe u glavu godinama - automatski je taj iznad vas i vi ćete ga gledati iz žablje perspektive. Mislite da su svi Nijemci bili nacisti, jesu moj kurac, velika većina je gledala Hitlera k'o boga jer su se srali u gaće od straha kad ga vide. Ne kažem da je vaš bivši Hitler (mada bi u tom slučaju bili najkul treba/lik u mahali) već hoću reći da u slučaju da neko izdominira nad vama, počet ćete u tu osobu gledati kao u vođu, jer će vas biti strah opet se dovesti u konflikt s njom. I tako, malo po malo, dolazite do pravog Štokholmskog sindroma, gdje ćete svog tamničara gledati k'o lidera, jer jebi ga, da nije strahopoštovanja nijedna vojska na svijetu ne bi opstala.

Daš Hitleru koke i ne pobiju ti cijelu familiju

Ako vas vaša polovina "dobije" svaki put kada ste u raspravi (pa čak i u marisani) s njom, u njoj ćete vidjeti oca (ili mater, u zavisnosti od spola) i, kad ostanete sami, falit će vam, jer vas je uspjela naučiti da ste debil koji nema pojma o životu i koji ne može bez nje.

Zato... ako ste nekome "mirna luka", imam loše vijesti za vas: Ako ne ostanete skupa, bit ćete zaboravljeni k'o površina Luksemburga, nekad naučena na geografiji.

A ne, fakat, koga boli kurac