Zašto se ne želim družiti s tobom

Probat ću biti što je moguće kraći

Sigurno nam se većini desilo da nam jednostavno nije jasno zašto nismo best buddies s nekim, kad bi realno, po više parametara, trebali biti.

Ljudima nije jasno kako haverisanje uopšte funkcioniše. Nije im jasno kako je s nekim koga upoznaju istu noć, lakše dogovoriti dejt nego cuganje. Finta je u tome što haversko cuganje nema seksualnu dimenziju, tako da neke stvari kao što su povjerenje, lojalnost, razumijevanje, zajednički interesi... dolaze više do izražaja, plus obično se haverišeš sa istim spolom.

Haverisanje ne možeš matematički izračunati, isplanirati i raditi na tome, momenat ili se desi ili ne. Simpatiju možeš "istražiti" pa se potruditi da je impresioniraš poznavanjem stvari koje fura. Kod jaranstva nema toga. Sutra da saznaš kako ti je haver prostudirao diskografiju King Diamonda samo da bi se družio s tobom, dovelo bi do automatskog crvenog kartona i stavljanja na creep listu.

Postati haver s nekim mnogo je kompleksniji proces nego kao što se čini. Treba:

1) imati pravi tajming, da se nađete u pravom vremenu, mjestu i situaciji da "legnete" jedno drugom

2) imati zajedničke interese oko kojih bi se mogli povezati

3) biti na sličnom levelu po bitnosti

4) biti u isto vrijeme dovoljno dostupni i nedostupni da bi povezivanje bilo uspješno

Ono čega bi' se ja malo maksuznije dotakao su ovaj treći i četvrti faktor - bitnost i dostupnost/nedostupnost.

Vidite, haverisanje je jedan "ples" između "imam vremena" i "nemam vremena", "mogu odma'" i "imam obaveza", "jes', tako je" i "haj ba ne seri". Problem nastaje jer dosta ljudi koji sebi tepaju da su "introvertni", a ustvari su neprilagođeni životu generalno, žele imati prijatelja (jer, je l', socijalna smo bića). Glavni problem takvih ljudi je što socijalne skillove, koje su trebali graditi godinama, jednostavno nemaju, pa krenu greške jedna za drugom i na kraju isfrustriranost. 

Takvi ljudi imaju običaj spamati glupostima koje bi ti kao trebale biti zanimljive, a totalno nesvjesni da svaka nova poruka umanjuje značaj one prethodne, pa nakon 20nekog linka ili reela za isti dan, za pola ih se uopšte ne trudiš baciti ni seen.

Javljanje da se družite puno mlađima (neuzubillah) ili puno starijima od sebe, zivkanje na piće svaki jebeni dan (i dolazak pod prozor ako kažeš da ne možeš), činjenje usluga koje se ne traže, plaćanje svakog izlaska, postavljanje weird pitanja tipa "a gdje ti ono buraz radi?"... ako radiš nešto od ovoga, bolje prestani odmah, jer ćeš otići na creep listu i ostati sam kao list na vetru.

Neprilagođeni ljudi ne znaju šta znači spontanost, a kamo li da znaju kako biti spontan. Jednom sam lično imao situaciju gdje me lik pitao "Hoćeš se družiti sa mnom?" Buraaaaz, đeš tooo?!!! To se fakin ne radi! Ako te ignorišem poslije 186. linka koji bi mi trebao biti zanimljiv, onda pročitaj između redova, ne želim se družiti s tobom i tačka. Čim si se spustio na taj nivo da nekoga pitaš za pristanak (moliš) da budete drugovi - ništa od toga, nismo ravnopravni. Ulizivanje je no go zone za svakoga ko nije totalni narcis ili sadista. 

Kopiranje je takođe užasan način za dobijanje nečije pažnje. Ono, da želim kopiju sebe, pričao bi' sam sa sobom. Cilj je dovoljno biti sličan nekome, a u isto vrijeme dovoljno različit da bi oba imali personalitije koji su međusobno konkurentni i koji se međusobno nadopunjuju. 

Da se dotaknem bitnosti. Da bi bili ravnopravan jaran s nekim (a tome se valjda i teži) onda MORATE biti na istom levelu. To znači, da bi došlo do međusobnog uvažavanja, da morate biti ravnopravni pa čak i konkurencija jedan drugom na određenom levelu. Evo i primjer: S kim se druže muzičari, sa fanovima ili drugim muzičarima? Koliko god mi htjeli sa omiljenim gitaristom popiti pivu, vi ste za njega samo fan, on će pivu popiti s likom iz drugog benda, jer su "tu negdje".

Što se konkurencije tiče, sigurno ste svi vidjeli kako se lokalni kriminalci svi druže skupa, iako se vjerovatno ne mogu. Finta je u tome što je bolje za njih da su dobri nego da su međusobno u belaju.

Bog te, kako ovi se desničari svi razumiju: Trump, Putin, Lukašenko, Erdogan, Orban, Meloni, Le Pen... mnogo će se lakše shaveriti i naći zajednički jezik nego ovi lijevi i demokrate. Naravno da su po političkim programima vjerovatno dijametralni, ali vrlo dobro kontaju metalni sklop jedni drugima i uvažavaju se kao društvo ravnopravnih.

Nemaš prijatelja? Nema veze, nikakav problem, samo dođi na određeni level u nekoj oblasti i ljudi će se pojaviti u tvom životu. Naravno, od svih tih ljudi 90% će biti tu samo da ih se vidi s tobom ili da izvuku neku drugu korist, dok će ovih 10 biti od nekog kvaliteta.

Da ne peglam puno, sjetim se često filma "A Bronx tale" i citata Sonnya LoSpecchia (Chazz Palminteri), mislim da je on point sa temom teksta.

Is it better to be loved or feared?

That's a good question.

It's nice to be both, but it's difficult.

But if I had my choice...I would rather be feared.

Fear lasts longer than love. 

Friendships bought with money mean nothing.

You see how it is.  I make a joke, everybody laughs.  I'm funny, but not that funny.

Fear keeps them loyal to me.  The trick is not being hated.

I treat my men good. But if I give too much, I'm not needed. 

I give just enough where they need me but don't hate me.