Kako se gledaju horror filmovi

Sjećam se kada je izašao remake kultne horror mini serije iz 1990-te, ekranizacije legendarnog Kingovog djela "It" i komentara u fazonu "joj sranja, Džanele mi", "prepala se samo kad sam vidjela račun za karte i kokice", "čuj klovn, babe mi, film za malog mi od rođaka"... Odjednom su svi postali stručnjaci za horror jer bože, nisu se prepali.

Možeme ih podijeliti u dvije grupe:

1. Oni što su se usrali ko grlice (posebno kod one scene sa tetom sa slike) pa uvjeravaju sebe i druge kako nisu.

2. Oni što se fakat nisu prepali, jer su "oguglali" na takve trzoke.

Elem, ako mislite da je poenta horrora samo da vas isprepada, onda radije unajmite starijeg burazera da vam iskače iza vrata svaki dan i govori vam "bu!". Ako vam je logika takva, onda upalite sebi "Basic Instinct" ili "9½ Weeks" i izvadite ćundaru, jer je očito poenta erotskog filma da vam digne rampu. 

Da se razumijemo, horror je umjetnost (nešto ko karanje), ako vam nije jasno, ja ću vam objasniti. Ako ćemo po definiciji koju je dao istoričar književnosti J. A. Cuddon, horror priča je "dio fikcije ili proze, različite dužine, koji šokira, prepada čitaoca, ili mu izaziva osjećaj gađenja". Horror postoji basically otkad i jezik, jer je oduvijek trebalo prepadati ljude, bilo zbog toga da nekog ne ubiju, ne ukradu, ili da ne šalju slike ćuna tuđim ženama u inbox. Prve horror priče vežu se za najstarije kulture, a možda najznačajnije djelo horror fikcije je Biblija, naročito Stari zavjet, gdje svemoguće omiprezentno i omnipotentno biće (nešto kao CIA) plavi cio svijet, pali jedan grad ili ubija prvorođenu djecu jedne zemlje.

Old Testament is fuckin' great!

Vidite, najvažnija i najteža stvar u umjetnosti je izazvati određeni osjećaj (osim ako je u pitanju pornjava, to je drugo). Lako je napraviti jedan "The Fast and the Furious", ubaciti više zvijezda nego na dodjeli Oskara, eksplozije na sve strane, auti, sise, guzovi... i raji će se film svidjeti... a kad raja izađe iz kina - ništa, zapamte ono što je napravilo najviše buke i svjetla poslije derbija Željo-Sarajevo.

Ako se vratimo filmu, najteže je nekoga prepasti i nasmijati. Kad ste zadnji put pogledali komediju da je baš šega - ja se nešto ne sjećam, a nisam nešto težak na provalama (ona da danas Željo može nekoga dobiti samo na telefon mi je do jaja). Isto je i s horrorima. Danas, pored svega što vidite po netu, kako uopšte biti prepadnut? Jebo te, neki dan sam gledao kako braća Talibani ubiše lika kamenjem (izletilo mi na Fejsbuku, haj' ne klikni), koji horror se može porediti s tim?

Znate kako je teško utajmirati da se horror zakuha ni prerano, ni prekasno; da vidite da se nešto dešava, ali da ne znate šta, dok ne dođe praavi trenutak za to; da se stvori prava atmosfera da jump scare sjedne k'o šaka na oko; da se uhvati pravi ugao kamerom da vidite da protagonisti nešto dolazi s leđa, ali ne vidite šta; da se napiše muzika koja odgovara toj situaciji u filmu; da glumac/glumica iznese situaciju i izgleda uvjerljivo (a ne k'o Aleksandar Vučić); i na kraju, da je priča originalna, da nije prežvakana kroz 16.000 filmova o ukletim kućama.

Najbolji glumac Brazzers kategorija

Horrori danas

Problem s horrorima danas je taj da ih je većina identično, k'o klijentela Barlottija, pogotovo oni koje je režirao, pisao ili producirao James Wan. Ako pogledate "Insidious" - k'o da ste pogledali "Conjuring", ako pogledate "Conjuring" - k'o da ste pogledali "Annabelle", ako ste pogledali "Annabelle" - k'o da ste pogledali "Lights Out"... gomila različitih filmova sa istim trzokama! Tako kad pogledate jedan "The Nun", "trznete" se 0,5 puta, jer ste sve fazone već vidjeli negdje: gomila "lažnih" trzoka, gdje se glavnom liku stvari priviđaju ili sanja, pa kad dođe glavni momenat, već ste "oguglali" i scena propadne k'o 80% mojih uleta kokama

Demoni i duhovi u Wanovim filmovima su majstori za elektroniku, svjetla, zvuk, pirotehniku, scenografiju... treba ih zaposliti na koncertima Rammsteina. Ono, da sam ja duh, govno bi bio tako teatralan - ili bi' ubio nekoga ili ne. Ni ženi svojoj ne pravim light show dok sam živ, a ne nekome dok sam mrtav. 

Srećom pa danas ima raje što prave originalne filmove, pa tako možete pogledati jedan "Witch", sa straašno dobrom atmosferom; "Babadook", u kojem ćete pronaći čudoviše koje vas je proganjalo, a niko vam nije vjerovao; "Hereditary", o kojem ćete danima razmišljati wtf did I just watch; "Goodnight Mommy", sa jednim od najisfur krajeva; "Get Out" koji genijalno obrađuje temu rasizma; "Split" sa fenomenalnim Jamesom McAvoyem; "It Follows", koji je spolnu bolest predstavio u horror stilu; pa na endu endova i "Paranormal Activity", koji je sa svojim "postavi kameru i čekaj šta će se desiti" pristupom, izmislio jedan skroz novi stil.

Mogli su ovu malu držati u krupnom planu sat i po i ja bi' se sasrao

Na endu endova, horror kultura kao i svaka druga geek kultura mrzi svoje članove (video igre, D'N'D, SF, heavy metal...) i svakome je njegov omiljeni horror bolji od tuđeg (isto k'o što je Iron Maiden bolji od Metallice, ali niko to ne prizna). Dok ovo pišem vodi se polemika koji horror je obilježio 2018. godinu, "Hereditary" ili "The Nun" i svi su u pravu.

Ne može svakoga ista stvar trznuti, isto kako ne može svakoga isti vic nasmijati, tako da je blago retardirano očekivati da će isti jump scare isto djelovati na sve (osim onog što se vrtio početkom 2000-ih, kad je neki brain napravio igricu za PC, da provlačiš onu kocku kroz lavirint, pa ti na kraju iskoči Linda Blair iz "Exorcista", kad skočio kroz prozor nisam). Poenta je u tome da neki ljudi jednostavno ne znaju gledati horrore ili jednostavno nisu za toga. Ako se ne možete uživiti u atmosferu filma, priču, glumu, kadrove... a sve vrijeme čekate to nešto wow da vas trzne, onda ste fulili žanr, gledajte "Transformerse".