Kako je propao rokenrol

Sjećam se srednje škole i prvih “kafanskih” svirki. Tad smo čoporativno išli gledati Blavorse i svak' je čekao svoju omiljenu pjesmu, moja je bila “Dok čekaš sabah sa Šejtanom” (što li?). Elem, fino je to sve bilo, malo Dugmeta, malo Jagoda, malo Azre... ali nisam mogao da se ne zapitam “okeej, ali šta je s vašim pjesmama?”

Vidite, to je bio moj prvi susret sa bendom koji nema svojih stvari... ne samo da nema, već se i ne trudi da ih ima. Čuo sam poslije da imaju jedan singl koji se vrti, ono svaka čast. Poslije su došli Unplugged Plug, Undergrounderi... da bi danas imali preko deset ex-yu rock cover bendova, samo u kantonu Sarajevo. Jarane, izađeš u grad i biraš ko će bolje iste pjesme izvoditi. “Na zadnjem sjedištu moga auta”, “A šta da radim”, “Krivo je more”... otprilike je dio repertoara svakog jebenog nastupa svakog jebenog ex-yu rock cover benda.

Šta je problem? Paa, u biti i nema problema, jer...

Prvo: Vidite, kod nas su SDP seniori plasirali mišljenje da je danas sve kurac, uključujući i muziku, te da je prije bilo sve bolje... pa i Željo (sa dužnim poštovanjem za šampionsku generaciju 1972, ali ti ljudi sa svojim škembama i pilećim nogicama, ne bi mogli pretrčati koliko igrači danas pređu, ali nebitno za ovu priču). Tako da danas većina pokušaja oživljavanja rock muzike u BiH, koja je priključena na više aparata od Franje Tuđmana pred ahiret, završi tragično jer “sve je to kurac, najbolja muzika je bila '80-ih”. Sorry, oldtimeri, ali niste vi bili neki superljudi koji su sve mogli uraditi bolje od nas, toliko ste bili sposobni da vam je država propala čim je jedan lik umro.

Drugo: Zašto se truditi kad možeš uzeti pare od tuđeg truda. Pa jebem mu mater, kineska ekonomija već godinama je u vrhu na osnovu kopiranja svega sa zapada... zašto se truditi i izmišljati nešto novo kad možeš uzeti iPhone, iskopirati ga i uzeti keš. Eh, isto sranje ti je i u muzici. Zašto da neki tamo gitarista duma danima kako napisati dobar riff, kad može uzeti Breginih stotinu?

Kad vam Brega jednog dana svima račun dostavi

Treće: Jedina stvar koju su, po meni, komunjare dobro odradile, bila je koliko-toliko podrška kulturi: Nakon što je Partija skontala da joj rockeri ne predstavljaju prijetnju, Ex-Yu bendovi su pičili po televizijama, neki su svirali i za Titu, imao si, jarane, časopise posvećene rock muzici, pa Nadrealisti su cijelu drugu sezonu full gurali tadašnje rock bendove. Danas imamo karinu. Država danas ne bi marke dala za gitarsku muziku dok hodže i popovi ne kažu da je to dobro za buduće glasačko tijelo. Danas ćeš dobiti prostor i vrijeme za svirku ako ih možeš platiti; ako ne, maši ušima i to bi ukratko bilo to.

Četvrto: Ljudi su danas sveli muziku na "tezgu", znači k'o da odeš na pijacu, svi stolovi drugačiji, a svi isto prodaju. E tako je i s bendovima, svi fol imaju svoj fazon, a svi identični. Jebi ga, muzičari danas moraju od nečega živjeti, a vrijeme je tako da publiku jednostavno ne zanima ništa novo (vrati se na stavku "prvo"). Tako da su ex-yu rock cover bendovi posljedica vremena, jebi ga i ne krivim ih toliko zbog toga.

Ali da se razumijemo, nije 1980-ih bilo idealno za bendove; bilo je bolje nego danas, ali su i tad imali svoje probleme. Ono što su oni tad imali a mi danas nemamo su muda! Trebalo je imati muda pa slijediti Idole i Bijelo Dugme i praviti neku pozitivnu konkurenciju iz koje će se izroditi cijela scena i raja je to prepoznala.

Sarajevska ex-yu rock scena sa fanovima

Zadnji trzaj sarajevske rock škole su već old school bendovi k'o što su Konvoj, Macbeth, pa i Erogene Zone. Danas... nula! Danas je broj muzičara odokativno isti nego tad, ali niko nema muda, svi su veće pičke od mene kad me zaganjala srednja četa Hordi Zla. E zamisli sad ovo: Pro Rocks, Undergrounderi, Mesh, Lepi Brener, Dernex, Otpisani, Blavors, Gangbangers, Unplugged Plug, Electric Five... jarane, to je preko pedeset iznadprosječnih muzičara čiji talent ide u wc šolju zajedno sa govnetom od “Taletove” pljeske, jer je lakše da svi imaju isti repertoar, istih ex-yu rock bendova, nego da actually sjednu i napišu pjesmu. Niko nema duha, elana, ideala, životne filozofije, strasti, pa ni obraza da se pogleda u ogledalo i kaže “jarane, ove curice plaču i skaču na tekstove koje ne da nisam ja napisao, već nisam bio ni u planu kad su nastali”. E to je tuga najveća... a mogli smo imati scenu, a ovako je muzika od umjetnosti svedena na zanat.

Nedavno mi jedan lik, mislim da je profesor nekakav, govori "Jarane, vidjet ćeš kakav ću ja bend osnovati, ima da se priča...", reko "Vrh, šta ćete svirati?" - "Obrade sevdalinki!" - "Hodi da ti jebem maaajku, izlazi napolje da te prebijem!" (nije baš ovako bilo, ali k'o da je bitno, nije da ćete hodati po raji i provjeravati).