nedjelja, 26. ožujka 2017.

Umjetnost il' se neko posr'o

Sjećam se prije jedno desetak godina bilo je otvaranje Sarajevske zime i Ibro Spahić je ronio u Miljackoj. Ne mogu se tačno sjetiti šta je htio reći s tim (možda da svako treba uskočiti u Miljacku i izvaditi svoje govno, jer svoj grad useremo svi) ali znam da mi je i tad (ko i sad) komentar bio “e vid' b'dale”. Naravno, Ibraga je za svoj performans dobio za ćevapa i pive  (iz staklene flaše, ne one plastične, ofirne), a ja pišem ovaj tekst i pijem kafu s aparata.

Umjetnost ba, kako ne kontate, kružno kretanje govneta u prirodi
Elem nejse, Ibrino ronjenje je najbolji primjer kako ljudima prodati doslovno sve kao umjetnost i na kraju i zaraditi od toga.

Vidite, umjetnost se ne može tačno definisati. Tačno je da je to “ljudska djelatnost ili proizvod ljudske djelatnosti koja ima za cilj stimulisanje ljudskih čula kao i ljudskog uma i duha” (Wiki), ali šta vi ćore s Wikipedije koji kurac znate šta meni stimuliše čula, um i duh? Ako ćemo slijediti tu definiciju onda je pornjava the ultimate umjetnost koja postoji na Plavom klikeru.

Stimuliše ljudska čula i um, plus izlazi iz čovjeka... mislim izlazi iz glumaca, a boga mi i iz publike
Idemo dalje: “Umjetnost je aktivnost, objekat ili skup aktivnosti i objekata stvorenih sa namjerom da se prenesu emocije ili/i ideje” - Neemoj zajebavat! Znači kad izgubi Željo i ja napišem na zidu “igrajte pičke!” to je umjetnost jer sam prenio emociju?

Za umjetnost vam treba sljedeće:

1) Nešto što ćete napraviti
2) Neki “autoritet” da kaže da je to umjetnost

Krenimo redom

Evo uzet ćemo za primjer jednu od najskupljih slika ikada prodanih “Ljubičasta, crvena i zelena” (na slici je doslovno to) Marka Rothkoa, koja je utaljena levatu za, pazi sad, 186 MILIONA dolara!!! Haaalo ba, za šta? Jarane, kontam ja da si snob koji bi kupio slonovo govno kad bi ti rekli da ćeš tako biti “kulturan”, ali tri jebene boje?!

Yep, 186 miliona dolarčića za domaću zadaću djeteta iz drugog osnovne
Ili ova škrabotina Jacksona Pollocka, koja je otišla za 165... Haveru, dođi slobodno kad ja krečim stan i pokupi novine koje se prostru po podu, isto je 'vako, još plus čitaš gdje ima kupiti Golfa dvojku povoljno.

Neko se dobro zajebavao u Paintu
Kontam ja da je lijepo imati neku full zajebanu umjetninu, ali lijepo je imati i zdrav razum! Buraz, ako se neko nagutao boje i istu isprskao po platnu kroz nos to jeste umjetnost nekom tamo “Kriterionu” što ne zna koji je ni rod, ni broj, ni padež... a taj nema za buhtle s evrokremom a ne za sliku koja vrijedi k'o kompletna Premijer liga BiH zajedno sa stadionima.

Idemo dalje

Imate nekoliko filmova u koje se Kriterion hipsteri iz nekog razloga kunu, među kojima su “Eraserhead” Davida Lyncha, “A Clockwork Orange” Stanleya Cubricka i “Donnie Darko“ Richarda Kellyja. Eh, ko je sa iole normalnim pogledom na život i istim takvim odnosima u familiji, pogledat će Eraserhead i reći „koooji kurac ovo bi, sestre mi?“. Neću da ulazim u artističku vrijednost tog filma, ne zbog toga što film vrijedi ili ne vrijedi, već zbog toga što me zaboli neka stvar za njega. Problem nastaje kada ti dođe jedan Kriterion i uhvati srati kako ti pojma nemaš, jer je on pogledao sve filmove na svijetu (pa čak i one moje privatne) i skontao da je Eraserhead čisti masterpiece.

Ma goni se bre u pizdu materinu
Vidite, postoje ljudi koji se kunu u Spielberga, Tarantina, Scotta, Scorsesea, Copolu... ti ljudi vole filmove; a s druge strane imate ljude koji se kunu u Lyncha, von Triera, Cubricka, Van Santa, Tarkovskog... e oni vole jesti govna. Govori meni jedan „stručnjak“ kako je skontao šta je Cubrick htio reći sa „Paklenom pomorandžom“ (kako su ga preveli naši inžinjeri), jer se načitao pun kofer naakih objašnjenja filma i krenu nešto filozofirati. Reko' mu ja „Ma skontao si moj kurac jarane, mogli su ti reći da je cilj filma prodaja mlijeka i ti bi popušio priču“.

Zna se šta je dobar film – „Kum“! (Rambo, izvini). Jer sjedneš, pogledaš film i kažeš „jarane, ovo je do jaja film“, a ne da pogledaš „Gerry„, sa "čuvenim" scenama hodanja kroz pustinju (koje iz jednog kadra traju po šest minuta), nakon čega ti treba jedan manji bataljon cvikeraša sa crvenim tolama i arafatkama oko vrata da ti objasni kako je to „vrhunska umjetnost“, a sve ostalo konzumerizam.

Halali, Rambo, natjerali su me
Poezija je priča za sebe.

Šalje ti meni  haverica, inače s treće godine književnosti, pjesmu od lika (pjesma je u pet redova naravno), koji je u tim njihovim krugovima pravo neki zajeban poeta, za koju mi govori da je to wow zajebana pjesma jer govori o njegovom stanju izgubljenosti i boli u materijalnom svijetu. “Jaranice”, reko', “mene su jednom Horde Zla razbile ko gajbu, bolilo je praavo, da sam napisao tri stiha o tome to bi bila umjetnost, je l' tako?”, kaže da jeste... i tu se ja poklopim. Elem, da ne serem po svim poetama, ali tokom druženja sa književnicima došao sam do sljedećeg zaključka (sad onaj zvuk k'o kad se nakašljem): SVE MOŽE BITI POEZIJA! Bitno je samo da odražava emotivno stanje hairlije koji je piše i da neko kaže “vidiš kako je ovo duboko” i curicama sa Filozofije majice sa Che Guevarom same spadaju.

Baciš joj Ujevića niz vjetar i Che Guevara spadne k'o GDP soclijalističkih država
Eh, dolazimo do meni najdražeg oblika umjetnosti, a to je muzička, of korps.

Vidite, za sve što napravite i snimite na CD, naći će se neko u Japanu ko će to slušati. Muzika je dotakla sami vrh, a boga mi i samo dno, ispod rudara i prosvjetnih radnika. Uzmimo za primjer jedan Iron Maiden i album “Powerslave”. Buraz, da si povraćotina koju su sastrugali sa poda Barlottija poslije koncerta Sinana Sakića, da čuješ Powerslave reći ćeš “Jarane, ovo je dobro ba”. S druge strane imate “umjetnike” kao što su G. G. Allen, koji je srao po bini i jeo govna (ima snimak, Allaha mi); Satan Panonski, koji je nabijao na glavu vreću za smeće, a zatim je palio; ili Seth Putnam, koji je pisao tekstove tipa “You were pregnant so I kicked you in the stomach” ili “Ha, ha, Holocaust”.


Ovo će jednog dana biti umjetnost, 100%!

Kao što sam već pisao, skoro svaku muziku slijedi njena anti-muzika, za  za hippie kulturu to je bio punk, za metal grindcore, a ono što rade japanski noiseri je anti-muzika za sve što postoji.

Kao i kod ostalih vidova umjetnosti u muzici je bitno da ona “izlazi” iz vas, koliko god vi poremećeni bili, i to je odmah zajebani art. Ako ste depresivni – betoon! Eto vas u emo, screamo, eurocreamo bendu gdje pjevate o tome kako se kul rezati žiletom (iako nemate muda pa se režete po vanjskoj strani podlaktice).

Ženo, donesi mi ono moje (JNA opasač)
Ima jedna istina, a ona glasi ovako: “Postoji lažov, jebeni lažov i kritičar!” (ovo sam ja malo izmijenio Churchilla). Ko je uopšte dovoljno zajeban da kaže da nešto valja ili ne? Evo ja snimim album, ko mi muda reći da on ne valja ako je propisno odsviran i isproduciran? Ko može reći da mi je album karina, a ja možda izmislio novi stil? Pa Metallica je izdala St. Anger i kritičari su poletjeli da ga nahvale kako je nešto novo (jest da se poslije predlagalo u Vatikanu da se u Božije zapovijedi uvrsti “Nećeš poželjeti slušati St. Anger nikad!”, ali nema veze). Ja prvi taj album nikad nisam preslušao do kraja (nisam ni ova dva albuma što su izašli poslije, what is is), ali ne mogu reći da ne valja, jer će to možda nekad biti novi stil muzike i zvat će se “proljev metal”, a za mene će govoriti da nemam pojma o životu.

Problem nastaje kada jedan kulturni izričaj zasjeni drugi. Ko će mi objasniti zašto je jazz veća umjetnost od heavy metala, a pogotovo to što će država više kermi dati za njega? Koliko mladih znate da imaju jazz, a koliko metal bend? Na kraju krajeva koga uopšte znate da fakat sluša jazz u pizdu materinu? Jazz Fest u Sarajevu je 2012. godine dobio od kantona 55.000 kermi za održavanje, dok je Sarajevo Metal Fest dobio račun za struju i opomenu od murije. Ne želim omalovažavati jazz kao muziku i Sarajevo Jazz Fest kao manifestaciju, ali da ste važniji od SMF... niste vala!

Šuti sinko, ne rugaj se, može nas bog kaznit pa da Slayer izda ovakav album
Fol je u tome što tu vrstu muzike slušaju isti oni što jedu govna dok gledaju Woody Allena, koji su kao kulturna “elita” uspjeli uvjeriti državne institucije (ne samo kod nas) da je jebeni jazz prava stvar, dok su metal i ostali alter pravci samo “buka za mahanje glavom”. Isti takvi će dići u nebesa predstavu gdje sijevaju kite, jer “ne kontate vi to, to je provokacija, ekspresija, emocije”, a za neku komediju “za raju” će reći da je komercijala.

Da ne dužim: SVE JE UMJETNOST, SVE JE DOBRO I SVE JE LOŠE! Ako ste talentovani za crtanje k'o Maca Diskrecija za pjevanje, uvijek možete reći da ste izmislili novi pravac i neko će popušiti priču. Postoje, i uvijek su postojali, majstori i prodavači magle. Za primjer majstora moram navesti Safeta Zeca, haveru, njegovo "Skidanje Isusa s križa" stoji u centralnoj kapeli u Rimu, pa ti pričaj š'a ho'š. A s druge strane imate ovo govno Jaspera Jonesa, koje izgleda k'o molerova potkošulja nakon farbanja svih garaža u mahali, koje je, baj d vej, utaljeno za 80 miliončića.


Jebem mu mater, ne treba vam kritičar da vas uvjeri da nešto nije sranje već vi dobro ne vidite... najbolje da vi njemu kresnete ženu i kad vas uhvati na djelu recite mu "ne jebem ti ja ženu jarane, ne vidiš ti dobro, ovo je umjetnost".

Šta serete svi da ne zna pjevat', za deset godina ovo što ona radi zvat će se Porno Folk