subota, 31. prosinca 2016.

Zašto nije isto kad isti vic ispričate vi i vaš direktor

Sjećate se svi priče o ružnom pačetu koje se uporno pokušavalo sjaraniti sa šminkerima patkama, dok nije skontalo da je labud? Eh, u stvarnosti ružno pače nije labud već neki Black Metal alternativac, a patke su, well, patke, samo iz Argelinija, Barlottija, Incognita...

Vidite, uklapanje u raju je jeben posao. Nekad se u društvo teže ubaciti nego u neprijateljske linije u Rusiji 1942-ge. Recimo da ste tek došli u firmu, i kao svaki normalan insan (osim ako ste metalac, oni se ne druže ni s kim) želite imate normalne odnose sa kolegama... i jedan dan vas uhvati proljev kao poplave Bosnu 2015-te. I nakon jednog posjeta wc-u dužine poluvremena, gdje ste kontaminirali kompletan poslovni prostor na nivou na kojem bi vam pozavidjela i Umbrella Corporation, dobijete epitet “onaj novi što se posr'o”... ili, kao što svi to rade, počešete se po genitalijama (u narodu poznatijim kao “ćundara”) i postanete “onaj novi perverznjak”, ili po stomaku i budete “onaj novi što se ne kupa”.

Na poslu, u školi, mahali (na fakultetu ne toliko, ionako svi dođu samo da se potpišu) bitno je NE DOĆI ZADNJI! Biti “novi kolačić” je prokletstvo koje se poništava samo dolaskom novijih. Ako ste novi na poslu, a niste majstor uklapanja level: Lego, automatski znači da se morate truditi više od ostalih, imati manju platu, raditi vikende, na godišnji u augustu zaboraviti, a 31. decembar raditi drugu smjenu. Ali hajd jebo to. Kao novi kolačić morate preživjeti dovoljno dugo da ne postanete “onaj novi creepy lik što samo šuti”, ili “onaj novi lik što se svima ulizuje”.

 
Inače dobar materijal za dovesti na prvu familijarnu svadbu gdje se pjeva "Bosna jednu Žepu imaa"
Kao novom otkaz vam je bliži od kragne na vratu. Jebeš učinak na poslu, ako “kolege” seru protiv vas kao Radončić po bratu Bakiru, iako možda ništa niste zajebali vrlo je vjerovatno da će šef to uzeti u obzir.

“Ko šuti taj i muti” poslovica je koju ja pamtim iz perioda još dok smo se gađali bobcima ispuhujući ih iz “cjevki”, i kao što sam spominjao u prošlim tekstovima, raja ne voli ljude koji ne pričaju! Vidite, evolucijski je ljudima urođeno da su na oprezu na ostale humanoide i ako ne pričate postoji vjerovatnoća da ste ili mutavi, ili nešto krijete, mutite, pravite zavjeru ili planirate Benku i Duljevića dovesti u Želju. Koliko znam za sebe, a znam pofino, najbolje su prolazili ljudi koji ne znaju stati “klepetati” (osim mog dobrog havera Čenge, on baš ne zna kad treba stati i tako slučajno pred trebama zavali i mene i sebe). Govorništvo je vještina sama za sebe. Hitler, Staljin, Kastro.. vježbali su govor (osim Halida Bešlića i Šerifa Konjevića, oni ne znaju sastaviti rečenice ni da samo otvaraju usta dok neko priča za njih). Moj haver Dejo prešao je preko pola “čengić vila” tako što je jedno vrijeme bio na Akademiji scenskih i tamo uvježbao da nabrajanje sastava Želje zvuči kao Hamlet.

Ha meni se dešavalo da ispričam vic i da mi se ne nasmiju ni Jehovini svjedoci (a oni se vazda nešto keze u pizdu materinu), a neko drugi kad ispriča isti vic ljudi se valjaju k'o da si ih otrovao nervnim gasom... jebi ga, treba znati ispričati.

Eh, zamislite sad lika koji je novi i koji nije navijen k'o Sabahudin Topalbečirević u najboljim danima – recept za katastrofu. Nesiguran u to što radi, okružen novim ljudima, može postati “topovsko meso” za starije vukove, koji su iznad njega u “lancu istresanja” (to vam je nešto kao Human Centipede, gdje je najbitnije ne biti na kraju lanca).

U životu je najvažnije ne biti ovaj zadnji, sve ostalo je udure
Kad je riječ o verbalnoj interakciji opuštenost je mama! U raji u kojoj se ne možete opustiti nemate šta tražiti. Ako duže vrijeme morate vagati svaku riječ onda se zaposlite na pijaci i prodajite krompir, jer vam posao sa mjerenjem težine očito dobro ide. Eh, kada riječi same ne "izlijeću" postoji vjerovatnoća da ćete ili sporo odreagovati na pitanje, provokaciju ili tersanje, ili jednostavno prešutjeti i tako ostaviti dojam da ste "mutavi".

Novi kolačić ima tri izbora: 1) ostati vječno neuklopljen, 2) izboriti status vremenom, 3) prilagoditi se po svaku cijenu i zajedno sa ustaljenom ekipom nazivati nekoga drugog "mutavim, debilom, kretenom...". Nedavno sam primjetio u svojoj firmi da je the new guy uhvatio podjebavati lika kojeg mi mezimo već godinama... i šta drugo osim da mu kažeš "haalo, momak, gdje si ti pošao?!".

Ako izgradite neku vrstu autoriteta i zavrijedite poštovanje, pa makar ono bilo i zbog količine pojedenih sarmi, proći će vam slučajne stvari kao što su smrdljivi pazusi, pornjava na monitoru, prdež u kancelariji, kopanje nosa kad zaboravite da vas neko može vidjeti, neznanje ko je Kemal Malovčić, kao i namjerne među kojima su suptilno vrijeđanje ženskog roda kao na primjer "...i koja si ti droljetina, garant voliš da ti ode po kosi" - "Haha, đubre jedno muško, ali te volim zato što si bezobrazan!" ili tjeranje ženskih osoba na dohvaćanje stvari, bilo s poda, bilo sa polica, full znajući da im se gleda guzica.
 
"(pogledajte mi sise, pogledajte mi sise, pogledajte mi sise) dečki, oči su mi gore!"
Vidite, dosta vremena sam razmišljao zašto dva lika mogu ženskoj osobi reći istu stvar a da jednom bude "haha, koji si ti luđak", a drugom "mrš tamo kretenu jedan bolesni". Stvar je jednostavna: prvog ostali, svjesno ili ne, vide iznad sebe i samim tim postaju tolerantniji na takvu zajebanciju, a vidjet će ga iznad sebe samo ako je dotični autoritet u oblasti koja ih veže. Naravno da će direktoru proći glup vic, tae kwon do prvaku što je šupak prema vama (jer mu ne smijete ništa), vašem starom će proći zapišano oko wc šolje, doktoru što ste čekali pola sata da završi telefonski razgovor (ili dok se medicinska sestra obriše oko usta)... Žene evolucijski, po defaultu, muškarca gledaju iznad sebe (a sad: FEMINIST RAGE!) i ako steknu dojam da je nosilac kite ispod njih - lik je najebao, a pomislit će da je ispod njih ako je predmet tuđe zajebancije, ali i ako odaje dojam da je "mutav". Žene traže muškarca koji zna šta radi i koji zna odreagovati na situaciju bilo da je pukla cijev u hali, bilo da ih napada grupa orkova, naoružanih ogromnim dildoima, koji jašu jazavce i pjevaju "Marš na Drinu", tako da... nemojte se ljutiti ako se koke smiju više provalama vašeg havera nego vašim, on im je jednostavno privlačniji od vas, jebi ga.

Svi znamo jednog lika koji iz rukava ima odgovor na svaku zajebanciju, eh, to u ljudima stvara dojam da je lik sposoban i da zna šta radi.

Uvijek se sjetim jednog od najboljih filmova ikad snimljenih, Pulp Fiction, i najjačeg lika u njemu, Mr. Wolf (Harvey Keitel), koji dođe, kaže Vincentu i Julesu (John Travolta i Samuel L. Jackson) da operu auto, presvuku odjeću i to je otprilike to. Genijalnost lika je u tome što doslovno NE URADI NIŠTA, a opet se kunu u njega, jer je lik, jebi ga, autoritet.

"Imaš problem sa ženom, riješi problem sa ženom!" - "Hvala Mr. Wolf, ti si bog!"
Da bi stekli autoritet morate 1) zaslužiti autoritet tako što ćete raditi nešto zajebano, tipa biti inspektor u MUP-u i hapsiti raju koja nisu djeca funkcionera ili 2) steći autoritet tako što ćete bacati šuplju tako što ćete izmišljati i preuveličavati događaje, tersati da vas svi čuju bi sebi dali na važnosti ili srati protiv nekoga da bi sebe uzdigli u očima posmatrača.

Sa ženama je drugačije. Žene su same od sebe zaštićene k'o međedi, tako da je dovoljno da imaju veće sise ili guz oblika Spalding lopte i svako dokazivanje postat će nepotrebno. Pošto je na seks pijaci ženski spolni organ u odnosu na muški vrijedan ko Bale u odnosu na Zebu, muškarci su ti koji se moraju dokazivati i svaka "etiketa" dodatno snižava vrijednost.

Da ne dužim... u životu sam vidio hadž primjera ljudi koji su zaradili epitete "debila" zbog raznih razloga, ali najviše zbog toga što se nisu mogli uklopiti, a gorespomenuto opuštanje je najjednostavnije objašnjenje uklapanja. Danas je veća prednost biti zanimljiv nego dobar i kreten sa dobrom pričom će bolje proći nego altruista koji ne zna progovoriti.
 
Sjećam se još sam studirao i, jebi ga, ko svaki muški čopor imali smo svoje interne zajebancije kojima smo jedni druge mezili koliko je god bilo moguće. Ja sam bio poznat po svojoj nenormlanosti i zvali su me “Nahlada”... Da bi ti meni jednom došao lik, totalno nepoznat, i krenuo meni sa pričom, k'o da se znamo deset godina, “đes Nahlada, jesi lud danas?”. Ne morate dva puta pogađati da sam ga poslao u pizdu materinu počevši sa “koji si ti kurac da me zoveš tako”, da bio dobio odgovor “pa kako te ostali tako zovu?”.

Ilidža: "Jarane, jesi vidio što prebiše lika u Lužanima?"; Alipašino: "Jesi vidio što lik zaglavi u bolnici na Ilidži?"; Otoka: "Jarane, jesi vidio što ubiše lika na Ilidži"; Č. Vila: "Haveru, ubiše lika na Ilidži, još dvoje povrijeđeno"; Grbavica: "Buraz, jesi vidio što je neko bacio bombu na Ilidži, dvoje mrtvih, petero povrijeđeno"; Marijin Dvor: "Jaranee, šta je ovo, bacio neko bombu na Alipašinom, pet mrtvih, deset ranjenih"; Skenderija: "Haaveruu, bombaš samoubica na Alipašinom, deset mrtvih, dvadeset ranjenih, još se izvlače ljudi iz ruševina"... Vratnik: "Jarane, pala atomska u Hrasnici, SAD poslale nosač aviona"...
Eh vidite, taj lik je 3G brzinom, gluhim telefonom dobio informaciju da sam ja malo poremećen i sebi je u glavi iskonstruisao mišljenje o meni bez da popriča sa mnom ni u trajanju time outa u basketu. Gluhi telefon je izraz konstruisan oko pojave u raji da se želi priča napraviti zanimljivijom, kad se dodaju postojeće i nepostojeće stvari da bi se pažnja zadržala što duže.

Na tom principu je u raji općenito zasnovano donošenje stavova o ljudima. Trač sam po sebi ne služi za prijenos informacije, jebo informaciju, trač služi za dvije stvari 1) da slušalac “aminuje” ono što ste vi rekli o osobi koja se trača, 2) da slušalac formira mišljenje (negativno) o osobi koja se trača.

Prvi put sam sebe zatekao da imam “mišljenje” o nekome dok sam išao u osnovnu školu. Tad smo u razredu imali djevojčicu koja je imala malo problema sa žlijezdama... i maalo je zaudarala, najblaže da se izrazim. Finta je u tome što su djeca, zla kakva već jesu, napravila od nje Marvelov Swamp – Thing, sve uz priču “nemoj se družit s njom, ona smrdi”. I fakat, počeo sam je izbjegavati što zbog toga da mi je njen miris postao još neugodniji (a moj poslije pola sata basketa nije ništa bolji), što zbog toga da ću dobiti negativne poene od gomile idiota koje sam zvao raja.
 
Nisi mi lajkao jutrošnje struganje peta?! Evo ti jedna zvjezdica, pizdo jedna izdajnička
Danas horde idiota idu kod svojih drugarica i drugova po mišljenje o nekome bez da tu osobu upoznaju, ili barem da se pozdrave (ako ti muškarac stisne ruku snagom prosječne štipaljke ne treba ništa imati s njim, ustvari treba ga prebiti).

Najbolji primjer za hejtanje ljudi “'nako” vidio sam u malojereći genijalnoj sci-fi seriji “Black Mirror”, gdje u jednoj od epizoda društvo funkcioniše na osnovu lajkova (zamislite Facebook uživo), gdje ljudi ocjenjuju jedni druge sa pet zvjezdica. Elem, glavna likica se trudi zaraditi prosječnu ocjenu 4 da bi mogla ući na dernek i šta joj se sve izdešava boli vas kita, gledajte seriju. Scena koja je ostavila najjači dojam na mene je ona sa likom kojem ocjena padne ispod 3,5 i raja ga počne izbjegavati jer njima ruši prosjek. Ljudi u toj epizodi daju po jednu zvjezdicu ljudima koji izgledaju čudno (svi sve ocjenjuju!), ili jednostavno vide da osoba ima ocjenu između jedan i dva i dadnu joj keca et' 'nako, jer sigurno je šupak čim nema bar tri.

Vidite, ta epizoda Black Mirrora je brutalni prikaz današnjeg društva, gdje je status sve, gdje ljudi formiraju mišljenje o drugima na osnovu informacija veličine teksta himne BiH. Ne budite debil, sjebat ćete se koliko ima pravo cool ljudi koji se ne trude izaći u prvi plan, koji se ne bore za riječ dok se vodi razgovor nakon pet piva, koji se ne trude biti najglasniji da svi u kafani znaju da su tu, koji ne ganjaju fotoreportera Klixa da ih blicne u Đulaginom dvoru... pa ja sam do prije nekih desetak godina htio prebiti lika jer mi je bio odvratan; danas mi je jedan od najboljih jarana.