Kako pare rasture raju

Ispričat ću vam priču o svom jaranu Rizli.

 

Rizla je bio šaner s Breke, slušao je pomalo metal, ali se od nas ostalih razlikovao po tome što je vječito bio fasciniran kriminalcima i maštao kako će se jednog dana dokopati para i priuštiti sebi sve ono što je želio. Tad je, prije dobrih desetak godina, u sarajevu cvjetala underground scena i od FIS-a do Sloge, dobru si svirku mogao gledati bar jednom mjesečno. 

 

Rizla je išao s nama na svirke, ali mu je isto, možda i više, bilo zanimljivo sjediti sa svojim mahalcima i slušati o podvizima heroja ulice, koji su nekad dilali hors, a danas su ugledni biznismeni.

Njegova najveća ljubav bili su računari. Taj je čovjek mogao sastaviti i rastaviti mašinu haman k'o pitomac kalašnjikov. Sjećam se da smo svi od njega tražili savjet kako otkloniti kvar na računaru, a dok su šupci iz IT firmi naplaćivali po 20 kermi jebeno obaranje sistema, Rizla je to za raju radio džaba.

Ugledni biznismen i vlasnik lanca prodavnica građevinskog materijala “Red kreča, red pijeska”

Život ga nije mazio. Pored problema u porodici, Rizla je bio klasična sarajevska raja: ako nema za kafe, nego će ga pogurati, a isto to će i on uraditi za nekoga od nas. Studirao je Pravo i sudeći po njegovoj zainteresovanosti moglo se već na prvoj godini zaključiti da neće dogurati dalje od kafeterije na prizemlju. 

 

Mi ostali smo tad gurali svoje fakultete. Iskreno, većina nas nije nikad ni bila za fakultet, ali zaostavština bivše nam Juge na uho je šaputala da si s fakultetom neko, a bez njega obični fukljo. Rizla je postao svjestan da nije za cjelovečernje iščitavanje zakona, već se zaposlio u lokalnom kafiću.

 

Radio je k'o konj za dnevnicu od 15 maraka - jebi ga, bolje je viršla nego ništa... dok jednog dana u njegovu kafanu nije počeo dolaziti lik što drži servis računara. Dan za danom čovjek je sjedio za šankom koji je Rizla uredno glanjcao, a kako je vrijeme prolazilo postajali su sve bolja i bolja raja.

Samo dvije vrste ljudi su uvijek spremni da vas saslušaju: SIPA i obližnji šanker

A onda je dobio ponudu za posao.

 

Rizla je pobjegao iz kafića malo sporije nego sa Pravnog fakulteta. Dolazio je u servis svaki dan i da se znanje može skupljati lopatom, on bi civare napunio informacijama i vozio kući na Breku, da šta ne zaboravi. 

 

Boga mi dođe i taj dan Rizla poče popravljati računare. Prvo malo za minimalac, pa bolju platu, dok njegova hemijska olovka ne baci metalni odsjaj na ugovor o radu, sve sa full uplaćenim doprinosima.

I tako platica kapa, milja po milja maraka, a Rizla poče vodati dobre koke, napokon je mogao imati auto sve sa „bling bling“ felgama, Sarajevsko nije više bilo „neophodno zlo“ - sad su se pili Corona i Sommersby, a čips i kikiriki su zamijenile plate sa mesom. „Rizla, hoćemo li na svirku, dolazi dobar death metal“, upitasmo ga jednom, da bi dobili odgovor „Naa, jebo to, mogu ja slušati metal i kući, odoh večeras u Basement“. Rizla poče govoriti kako ne konta raju koja naruči kafu u devet naveče i prati curu na tramvaj - jasno nam je bilo da stvari više nikad neće biti iste.

 

Rizla se poče družiti sa gazdama kafića, kockarnica, sa „estradnim umjetnicima“, krenu planirati svoj biznis, Bazeni zamijeniše mrak FIS-a, a raja što i dalje gleda hoće li kafu platiti marku ili marku i po postadoše luzeri.

Njeno veličanstvo: marka

Da se ne lažemo drago nam je bilo zbog njega. Bilo je priče jednog dijela raje „ovakav je, onakav je, imao štelu, babo ministar...“, ali ja lično sam svjedok da je sve ostvario sa svoje dvije ruke. Ovo normalnih ljudi što je ostalo u raji znalo je da Rizla nikad nije ni bio za svijet buke, mračnih klubova i smrada prosute pive.

 

Rizla je sad sretan (nadam se, nismo se čuli godinama), objavljuje slike sa ljetovanja na Maldivima i boli ga kita.

 

Mnogi će reći da Rizla nije nikad ni bio za nas, ali činjenica je da nije došao do velikih para da to vjerovatno ne bi nikad to saznali. 

 

Vidite, naš kraj aktivnog druženja nije nikakav „šupakluk“ ili ljubomora, jednostavno pare ljudima otvore neke nove vidike i interese (prevedeno na jezik obične raje „zine im guzica“), koje bez šuškavih papirića ne možete pratiti, tako da je sve to normalno.

Ljudi kada vide nekoga kako se „preserava“ sa parama prvi poriv je da mu u sebi psuju sve po spisku, ali činjenica je da je puno gore da te pare drži negdje na tavanu, ovako će neko, možda baš konobar restorana gdje se preseravanje odvija, od tih para djeci kupiti sladoled.

Pišaj po sirotinji

Da bi lakše razumjeli fenomen „monetarnog razbijanja raje” potrebno je razlikovati slojeve društva, prije svega babine sinove, ostvarene, snađene, borce i neradnike.

 

Vjerovatno reinkarnacije ljudi koji su u prošlom životu bili po konc logorima, babini sinovi su morali samo da se rode. To su vam one situacije kada je direktor firme mlađi od vas, a vi nemate ni 30 godina. Okruženi pravnicima i ekonomistima njihovo je samo da postoje i pišu koliku će platnu razliku napraviti među radnicima.

 

Ostvareni su ljudi koji su radili na tome da postanu nešto i u tome uspjeli. To su vam obično ona djeca iz prve klupe koju nije zanimalo kako je Zike maj gerijem izbio lavabo iz ležišta školskog wc-a, djeca koja su zapisivala šta profesor govori i klimala glavom kad god bi ih pogledao. Takvim ljudima je mama, do 20-neke godine, nosala đačku knjižicu po komšiluku i pokazivala sve petice svog mezimca. Ostvareni znaju kako se pošteno ne naspavati po sedam dana da bi se spremio ispit i onda doći pred profesora koji se mamuran sjetio svega što ga čeka kad se otrijezni – kredit, žena, djeca, švalerka... 

 

Sa mnom u teretanu je davno nekad išao pilot. Naravno da sam ga pitao kako je ostvariti san 99% dječaka i dobio sam odgovor „ma jarane, ja sam to htio još ko mali, vidio šta mi sve treba da bi došao do toga i uradio sve da to ostvarim“. Zato kada vidite „ostvarenog“ stisnite mu ruku i recite „bra'o maajstore!“.

 

Među snađenima je naš Rizla. Snađeni su iskoristili jednu ili više prilika koje su im se u životu pružile (da se ne lažemo, većini nas se pruži bar jednom) i uspjeli napraviti špuru života i naći svoj put. Snađeni su oni ljudi što obično nisu neka pljačka od učenika, ali se uvijek snađu u školi; oni što se od šanera izvuku na priču; što su uvijek everybody's darling, ukratno: oni što su uvijek znali s riječima. 

 

Pa ja imam jarana koji dođe bez marke na svirku, na kraju uđe na koncert i kupi majicu – e to je snađeni za medalju!

 

Mnogi priliku ne iskoriste ili je ne dobiju nikako... e njih zovemo borci. Borci su ljudi koji su, što zbog grešaka u mladim danima, što zbog okolnosti, prisiljeni boriti se za svaku marku; ljudi koje je život naučio da nijedan posao nije sramota raditi (osim možda biti revizor, ali to je druga priča). Borci su obično sa srednjom školom, bez iskustva u struci; konobari, bauštelci, prodavci, magacineri... koji čekaju svoju priliku da postanu snađeni. Nažalost, veliki broj (ako ne i većina) njih ostane se boriti, nekad raditi i dva posla, da bi nahranili porodicu.

 

Često borci skontaju u pet do dvan'est da ne mogu vječno biti bauštelci, pa ganjaju kurseve informatike, stranih jezika, ili bilo čega što bi ih izdiglo iz prašine bar do ispod nosa.

“Znaš da su otkrili gravitacione valove?” - “Šuti mali i sipaj taj beton!”

Eh neradnici su slučaj za sebe. Defetistička gamad, koja za svoj lični fail krivi sve osim sebe; neradnička stoka koja se tali da skupi tri marke za pivu i uz „izgrebanu“ cigaru sere kako je država kriva što oni nemaju posao (pisao sam već o tome). Neradnici vole da se nađu na nekom zidiću ili negdje ispred haustora i komentarišu gore pobrojane kako imaju štele. U neradničkim očima svi muški što imaju para su babini sinovi, a žene su morale nekome „dati“ da bi imale to što imaju. Oni kao traže poslove, a mole boga da ih ne nađu. Kad im spomeneš da ideš npr pet dana na festival kažu „ma ja, lako je tebi“... Neradnici su produkt medijskog bombardovanja negativnim informacijama, pa tako za svoju propast vide opravdanje u desetinama hiljada nezaposlenih građana BiH, a pošto se obično druže skupa - tako jedni druge tješe i dublje vuku na prema dole.

 

Zašto je ovo sve bitno?

 

Evo krenimo s vrha. Babini sinovi se žele družiti s ostvarenima, ali ostvarenima obratno ne pada na pamet, jer neko ko je po rođenju dobio sve i neko ko je krv ispišao da se ostvari nikako ne mogu imati slične životne interese. Tako da babinim sinovima ostaje da se druže sa snađenima i uživaju u materijalnim blagodatima ovog svijeta. 

 

Ostvareni nemaju neku pretjeranu želju da se druži s kim od nabrojanih, prije svega jer misle da niko nije na njihovom levelu, ali duboko cijene borce, jer znaju kako je boriti se za sebe. Neradnike mrze iz dna duše, jer su, je l', neradnici. Borci sa njima ne žele biti u društvu čisto iz zavisti, jer ih ostvareni podsjećaju na ono što su oni možda mogli biti da su okolnosti i njihovi izbori bili drugačiji.

“Jarane, ako nisi Izetbegović, Radončić, Silajdžić, Bičakčić... nećeš posla naći” - “Jest, zato sad mi cugamo a oni jedu janjetinu”

Snađeni su tu silom prilika. Pošto su ljudi iz raje nije im problem družiti se sa bilo kim. Družili bi se sa ostvarenima, ali pošto s njima nemaju o čemu pričati – ništa od te ljubavi. Sa babinim sinovima se razumiju jer ih sve krasi ljubav prema najnižim zadovoljstvima. Sa borcima imaju najbolji odnos, jer ih je većina iz tog miljea, dok su prema neradnicima ravnodušni.

 

Borci se ne vole družiti sa neradnicima, jer borci znaju kako je to krvavo zaraditi ručak. Babine sinove mrze jer imaju sve što imaju bez da mrdnu prstom, dok oni gule ruke nosajući tuđe blokove. Snađene ne vole iz ljubomore, jer su oni sve što bi borci željeli biti, dok sa ostvarenima imaju obostrano poštovanje.

 

Neradnici ne vole nikoga, niko ne voli njih, tako da se druže isključivo međusobno.

 

Na kraju se sve svede na to koliko ko ima para

“Taaa će on, sestre mi, bolje ja igrao od njega kad smo imali po šest godina Allaha m’”

Većina nas spada u neku skupinu između boraca, snađenih i ostvarenih. Zamislite sad sjedite na kafi sa super uspješnim drugom iz srednje, koji se posvetio dizajniranju web stranica i zgrnuo ogromnu lovu, dok vi češljate Posao.ba. I tako sjedite i slušate o njegovim poslovnim sastancima, ručkovima, novom Mercedesu, izlasku vrijednom par stotina maruna, ljetovanju na Zrću, fitnessu u hotelu Central... ne ide je l' tako? A zamislite sad da sjedite u parku sa pet no lifera, koji seru kako su im svi krivi; ili još bolje, što se meni jednom desilo, da mi lik govori kako su on i njegova raja Džeku slali po lopte. Na kraju su svi završili na horsu, a Džeko u Romi. Sjedeći s takvima i vi polako postajete uvučeni u vrtlog depresije i gubite želju za borbom, jer, je l', ima vas još takvih.

 

Naravno tu je i neizostavna situacija plaćanja poslije izlaska. Neradnici će jedva dočekati da ih neko „pogura“, borci će se „trznuti“ za novčanik, snađenima je to normalno, ostvareni će se ponuditi da oni plate, dok su babinim sinovima „turaški“ izlasci temelj druženja. Bez da umanjujem vrijednost nečijeg novca, ali dinar zarađen na bauštelu je MNOGO krvaviji od onog iz ureda. Tako ako vam borac plaća piće, vjerute da je to velika stvar, ako se zadesite u situaciji da želi platiti račun, nemojte se opirati. 

 

Ne kažem da sad odjebete pola raje, ali okružite se prije svega pozitivnim ljudima, nekima koji ne odustaju od borbe u kolikom god sranju se zadesili, nekima koji neće reći „predajem se“, kupiti dvolitarku i sjesti na najbližu klupu i govoriti „lako je njima“. Okružite se ljudima koji su svjesni vaše pozicije; koji su, po mogućnosti, prošli isto što i vi; koji će vas znati motivirati za dalje, sa kojima možete razviti neku zdravu kompeticiju...