nedjelja, 13. ožujka 2016.

Ja nisam normalan

Sjećam se bio sam negdje sedmi razred osnovne škole i metal se uveliko istraživao po sarajevskim pijacama. Dolazi ti meni jedno veče stara sa pričom kako je negdje vidjela plakat za časove plesa za djecu, ko "hajde, nemoj se brukati kad odrasteš". A ja u nekoj majici Slayera saslušam je fino i kažem "Nema šanse!"
 
Vidite, poenta nije u kontriranju roditeljima "fuck you, I'm 12", jednostavno sam još k'o klinjo osjećao da nisam za to sranje. 
 
Godine su prolazile a ja sam se sve manje i manje uklapao u "raju". Kad si peti osnovne svi smo mali hihići koji se još uvijek igraju s čikcima i autićima (neki malo više sami nego s drugovima, ali šta ćeš) u šestom se počinje (ili se bar u moje vrijeme počinjalo) visiti po parkovima, a već pri kraju osnovne vidiš s kim ćeš ostati u kontaktu, a s kim nećeš.
 
Ace lukasi, džejevi, karl koksovi, pizde materine... bili su neizostavan sadržaj derneka svih pubertetskih raja krajem 90-ih i početkom 2000-ih. Nekad 1998. je bilo ok, tu je cura kojoj ne smiješ prići, piči neki narodnjak, udara te u glavu treća piva... već 2000. sjediš na krevetu, gledaš novogodišnji program i ispijaš pivu dok se u susjednoj sobi tuku alfa s Trga heroja i alfa s Č. Vile. 2002. gledaš na sat i čekaš bar jedan ujutru da se ispališ s derneka.
“Đe’š ti večeras na stepenice?” - “Pred Hamin haustor” - “Jebo to, šminka, ne odvaljuje se beton da gađamo raju”

Naravno, mnogi će reći da sam se mogao uklopiti da sam htio, ali daleko su od istine - NISAM MOGAO! Kontaš i sjebaješ se zašto nikoga ne zanima novi Star Wars, zašto tebi nije zanimljiva priča o liku kojeg policija ganja danima...
 
Nedavno mi dolazi jaranica s pričom kako je strah da će joj sestra ostati bez prijatelja, jer je ona "sva nekakva čudna i priča gluposti". "Neće ti", reko', "sestra ostati bez prijatelja, jednostavno mora naći ljude s kojima je na istoj frekvenciji".
 
Zaista, ljudi se dijele po frekvencijama. Neki k'o da razgovaraju na UHF, a neki na VHF talasima.
Da se vratim na priču o djetinjstvu. Što sam dublje zalazio u pubertet - više sam se osjećao udaljeniji od tadašnjeg društva. "Rane", trava, PES, skakavci, haustori, marisane... jednostavno nisu više bili za mene... dok nisam rekao "fuck this shit" i povukao se u kuću.
"Došlo je do eksplozije na četvrtom reaktoru nuklearne elektrane. Prilikom eksperimenta nije ostavljen dovoljan broj šipki u četvrtom reaktoru što je nenadano dovelo do opterećenja.... a sad prevod za normalan svijet: BJEŽ'TE LJUDI, IZGIDOSMO!!!"

Da se (opet) dotaknemo genetike. Moja tadašnja raja su produkt evolucije zajednice. Oni odnekud znaju da se moraju ponašati u skladu sa normama koje je zadaje društvo, jer je "šuti, ne talasaj" recept za život bez stresa, a ljudima je u prirodi postizanje najviše ugode. Odatle danas, kad upalite npr ZMBT, vidite deset maloumnika sa IDENTIČNIM debilnim "izbrijano sa strana, počešljano na stranu" frizurama (ne fakat, ko ima ovu frizuru nek se šiša o'ma!!!). Tadašnje norme su bile Aca Lukas, haustori i noževi i svako odstupanje od toga je značilo ekskomunikaciju iz društva. 
 
Neki dan mi jedan mahalac priča o frajeru, kojem je, pazi sad, "ulica dala šansu, ali on je nije htio", i sad ga niko ne brani bla, bla, bla. Kontam ko je ovdje lud, bog te. Pa jebem ti život, sjećam se kad smo jednom čoporativno otišli u PlayStation igraonu, svi su igrali Soccer, ja sam upalio Ace Combat... možete pretpostaviti ko je tu bio "crna ovca".
 
Zato danas većinu populacije čine ljudi koji su ko jaje jajetu od osnovne škole, puberteta, do zrele dobi.
 
UHF i VHF, koliko god bile slične frekvencije, opet nisu iste. Da bi slušali radio stanicu na jednoj od njih morate se prebaciti na nju. Tako smo mi svi homo sapiensi, identični su nam organi, ali se ne razumijemo. Koliko se god trudili pričati o crnim rupama, CERN-u, ruskom nuklearnom arsenalu... seljačina iz Barlottija vas neće saslušati, jer je za njega to sve "štreberska priča". Ne želim reći da su svi normalni idioti (iako većina jeste), ali jednostavno ne dijelimo ni blizu iste interese.
“Koo?... Tolstojevski?... Onaj iz Dinamo Minsk?”
Najbolji primjer za razliku između "normalnih" i "drugačijih" je jebena Farma. Pošto mi je stara okupirala TV u sobi, dok sjedim za računarom moram slušati šta se dešava na Farmi. I vidi čuda, Farma ispade besplatan eksperiment za sve studente psihologije. Elem, kad god je "izbacivanje" prvi idu oni što se nisu uklopili u "ekipu". "Ona stalno šuti, sigurno nešto smjera", "onaj je stalno sam, misli da mi nismo dovoljno dobri za njega"... izjave su koje se mogu čuti puno češće nego nešto pametno. Kod normalnih ljudi sve mora biti transparentno, jer samo ako su u stalnoj komunikaciji imaju povjerenje jedni u druge, je l' neko nešto zadržao za sebe - belaj.
 
Šta je fol?
 
Farma i jeste toliko popularna jer ljudi gledaju sami sebe. Retardi na Farmi (nadam se da će svi pomrijeti od neke zaraze) su sve ono što "normalna raja" jeste ili bi voljela biti, sve sa opijanjima, svađama, modnim trendovima, spominjanjima boga kad god se može + svi celebrityji, što pravi, što u pokušaju. 
 
Vidite, to što vam Pink i Grand nude je nametanje nekih novih životnih vrijednosti, koje masa kupi jer, je l', i dalje želi ostati masa. Tako se definicija normalnog mijenja iz decenije u deceniju, dok je definicija drugačijeg uvijek ista - ona tamo budala što se ni s kim ne druži.
 
Da bi došli do drugačijeg moramo definisati normalno.
 
"Normalno" je izvedenica od pojma "norma", što bi bila mjera za određenu kvantitativnu ili kvalitativnu veličinu u okviru određene socijalne zajednice, ukratko: PRAVILO. Normalan čovjek, po današnjim standardima je neko kome je: religija (navodno) životno usmjerenje, Dino Merlin i slična govna omiljeni pjevači, alkohol jedini način za komunikaciju, "cool mjesta" (haciende, cheersovi, sloge...) jedine opcije za izlazak, reality show omiljena tema za razgovor, fudbal najvažnija sporedna stvar, mobitel i auto stvar prestiža, slijeđenje modnih trendova smjernica za oblačenje, nargila barovi omiljena mjesta za kafu, koliko je ko šta platio mjerilo vrijednosti u društvu, "dobra treba" i "dobar frajer" ono čemu se teži, duži tekstovi "ma joj, ko će, mrsko mi", ljudi k'o Miki Trifunov i Admiral Mahić alkoholičari...
“Ko kaže da nam je svima ista frizura? Evo meni kosa ide na drugu stranu”
Drugačiji su jednostavno ljudi koji su proveli djetinjstvo igrajući se sami, u nekim svojim svjetovima. Ljudi kojima pare ne predstavljaju mnogo više od plaćanja računa i zadovoljavanja najosnovnijih potreba, kojima je zdrava komunikacija važna koliko i fizički izgled (skoro, jebi ga, valja ga i dići na nešto). To vam je raja koja razmišlja van kocke u kojoj žive normalni (sjetite se, takve su ubijali jer su govorili da Zemlja nije centar svemira). Kad si drugačiji počinješ preispitivati svijet u sebi i oko sebe. Smiješan ti je vic o Schrödingerovoj mački. Počinješ uviđati besmisao "normalnog", tako da se okružiš ljudima sličnog razmišljanja i živiš u svom mikrosvemiru koji opet živi u makrosvemiru, paradoks, ali tako je. Drugačiji ljudi su oni što normalne imaju u restricted listi na Facebooku, jer normalni jednostavno ne shvataju, ne zato što su glupi (iako većina jeste), već ignorantni.
 
Tu su i normalni koji su u po frke, što zbog okruženja, što zbog prenosa, umislili da su drugačiji, pa se vrlo brzo prešaltali na normalan kolosijek. Kad su vidjeli da je to puno više od furke, da zahtijeva drugačiji životni stil, određenu dozu angažmana, edukacije, kritike društva... vrlo brzo su odustali, jer ko bi kroz život išao drugačijim makadamom, kad može normalnim autoputem sa osam traka. Takvi se jednostavno zovu: pozeri! Ko god misli da je hip hop, metal ili punk SAMO muzika, slobodno nek promijeni furku i k'o svi normalni đuska uz Davida Guettu.
 
Tek kad su portali zavladali Facebookom, a Bosnian Nightlife slike postale čest materijal za shareovanje, počeli smo kontati "šta se sve dešava mimo nas jebo te".
 
Ono što je tuga jeste kad drugačiji pod pritiskom zajednice moraju glumiti normalne. Bezbrojni su primjeri ljudi koji su se šišali radi posla, uklanjali piercove i tetovaže... SVI, ali SVI drugačiji su doživjeli "obuci se normalno, ošišaj se, obrij se, našminkaj se..." momente, jer se normalni nesvjesno boje svih koji se razlikuju. Najekstreminiji primjer koji sam vidio bio je kad mi se ženio jedan dobar haver, inače veliki punker: eh, njemu je stari organizovao svadbu i doveo pjevaljku sve sa "cinticajzerom", jer ne daj bože da familija nešto kaže.
 
Pa mene su po svadbama bezbroj puta zvali u kolo. "Hajde šta fali" - ma šta šta fali mamu ti jebem, tjeram li ja tebe na druženje ljubitelja Sci-Fi-a?!
“Ojha mala, juebem ti ljueljak!” Ilitiga: “zaostavština homo bošnjikusa, prelaznog oblika između neandertalca i homo sapiensa”

Ili kad normalni bare drugačiju djevojku. Sjedim tako jednom u tramvaju i slušam "ulet": "Bezveze ti taj mobitel, mogu ti ja nabaviti bolji jeftinije All000ha mi!" I naravno da će jadna cura ispasti nafurana, kurva, ovakva i onakva jer jednostavno nije tip kojeg impresioniraju Samsung Galaxyji.
Možda niste svjesni toga, ali odnos normalnih i drugačijih nije nimalo bezazlen. Pa nisu jednom normalni pretukli drugačijeg jer ima cvike, protezu, kraću nogu, dugu kosu, pierce na nosu, kreon oko očiju, zelene martinke, metal majicu... 
 
Pa onda "ćore", "smote", "mutavci", "hadalji"... što su ih maltretirali po školama i mahalama pozavršavaju fakultete i odjednom, voila, šefovi, direktori, gazde. Onda "vidi nas kako smo kul" normalni dođu kod drugačijeg na razgovor za posao, pa se pravdaju "znaš, ne bih te ja, ali morao sam radi raje", ili dobiju crveni i prije nego što išta progovore.
“Bilo je to dobro vrijeme, te u pljačku, te malo na moree”

Jedan moj dobar haver je davno imao dobru provalu, ka'e: "Ufatili metalci šanera i rekli mu 'ho'š ti puštat tu kosu, ili da ti je mi puštamo!'". Naravno da se to nikad nije desilo, jer drugačiji ne žele asimilirati nikoga. 
 
Zato budite normalni, slijedite trendove, slušajte Merlina, idite u crkve i džamije, upoređujte aute, telefone, djevojke... i ne bojte se, nećete nikad biti manjina, drugačiji ne misle da su bolji od vas, nećete nikad biti pod vlašću nekoga za koga niste glasali... i što je najvažnije, NIKAD vam drugačiji neće nametati svoja shvatanja, jer jednostavno niste na istoj frekvenciji.
 
Guess what: Časovi plesa s početka teksta mi NIKAD nisu trebali u životu, fuck that shit.

Nema komentara:

Objavi komentar