Homo homini kupus jest

Sjećam se storije što mi je stari davno pričao, o liku koji je šefa kamenoloma nagovorio da otpusti dvojicu radnika da bi zaposlio njega. Lik je za to doba bio na nivou Billa Goldberga i zaista je mogao nositi kamen za dvojicu ljudi, ali bez obzira, koliko god Bošnje bile fascinirane ovom pričom, dva čovjeka su ostala bez posla radi jednog.

 

Dobrih 20 godina, od kako me život uhvatio mladog i zelenog (onih prvih 10 se ne pika), kontam šta je to u ljudima što ih čini "vukovima" (da ne uvijedim vukove, to su jedne plemenite životinje kod kojih se zna ko je gdje). Što te zovu da dođeš na posao ranije (kad niko drugi neće), što raja malog Šehu vazda uvali da plati račun, iako mu skoro uvijek ostave manje para, što se direktor istresa na sve, a na onog Dinu posebno, što se raja prestaje družiti međusobno čim neko dođe do para...?

“Sad si me u tekstu spomenuo i nikad više, je l’ jasno!?” - Dobro je ba Goldberže, iskoči ti žila kenjara

Odgovor bi bio jednostavan - životni standard.

 

U jednom od tekstova sam pisao kako kokuzluk izopači jedan narod (Bošnjački). Ovaj put ću se malo detaljnije posvetiti toj temi. 

 

Vidite, bistvovanje ljudske rase se može podijeliti na: merakanje, življenje i preživljavanje.

Merakanje je rezervisano za stanovnike zemalja "prvog svijeta". U pitanju su razvijene zemlje sjevera i zapada Evrope, gdje ljudi odu u penziju pa derneče po ostatku kontinenta, gdje krimosi iz zatvora izlaze k'o nove osobe, gdje si milioner samim činom rođenja. Ti ljudi su imali sreću da su prošli faze preživljavanja i življenja i sad uživaju sve beneficije koje im prvi svijet pruža.

Zemlje prvog svijeta ćeš poznati po gej paradi - policije skoro da i nema. Kod nas više oružja oko duginih boja nego oko kukastog krsta 1943.

Neki normalan život vode zemlje koje su nedavno postale članice EU. Lideri tih država su skontali da od SSSR i socijalizma nema hajra (ko bi normalan htio da svi imaju istu platu, koliko god neko bolje ili lošije radio) te se na vrijeme prešaltali na kapitalizam i sad su za nas ostale šminka. Ne vjerujete mi? Prođite samo kroz Ljubljanu i sve će vam se samo kazati.

 

Treći svijet? Dovoljno je reći: Afrika i Južna Amerika.

 

Mi smo negdje između drugog i trećeg svijeta, znači nešto između življenja i pukog preživljavanja. Sa ogromnom privilegijom geografske pozicije u Evropi, ni bogu nije jasno kako BiH uopšte opstaje, s obzirom na to kakava stoka u njoj živi. Zemlja koja je duboko zagazila u kapitalizam iz doba industrijske revolucije u Engleskoj, gdje te gazda handri deset sati za 300 maraka mjesečno, jer "uvijek ima ko hoće"; a čiji stanovnici još uvijek nisu pomjerili u glavi prekidač sa "Tito" na "Inzko". Pa kad firma ode u kurac, jer su glasali za one koji su stavljali podobne na čela fabrika, izlaze na ulice i svi im krivi, jer im je sa 50+ godina kasno za shvatiti šta znači biti konkurentan na tržištu rada. Pa bog te, gradska uprava Banja Luke je 2013. godine naručila 200 komada DISKETA??? Haalo ba, pa ni DVD-ove više niko ne koristi! Takvi bi u nekoj normalnoj zemlji bili na vječitoj socijali, jer bi bili ispod prosjeka i na konkursu za posao prebacivanja cigli iz vertikalnog u vodoravni položaj.

“Nemoj ti mene učiti o kompjuterima, ja sam radio na kompjuteru prije nego što si se ti rodio!”

Elem, pretpostavljam da su svi narodi 2,5 i trećeg svijeta isti - kao dijete koje hoće svu čokoladu za sebe. Tako dobijate ljude koji idu preko reda, ganjaju štele da s manjkom kvalifikacija upadnu na posao, učlanjuju se u stranke...

 

Pazite sad, nije da osporavam kvalifikacije ljudi koji su vodili ovu državu, ali ne možete očekivati od pravnika ili istoričara da izvadi zemlju iz ekonomskih govana jer NISU stručnjaci iz te oblasti. Pa Bakir Izetbegović je po struci arhitekta, Željko Komšić, Sulejman Tihić i Mirko Šarović pravnici, Dragan Čović je završio mašinstvo, Radmanović i Silajdžić filozofiju...

 

Da ne serem puno. Od malena nas uče da se "borimo za sebe", "život je težak", "ljudi su okrutni", "ne daj svoje", "ne daj na sebe", "bolje ti njega nego on tebe"... problem je u tome što još milion roditelja svoju djecu uče istim stvarima, pa kad imate milion takve djece - naravno da će društvo biti u kurcu. A to sve proizilazi iz kokuzluka, jer, logično, niko neće da mu dijete proživljava ono šta je on proživljavao, pa ga uči da bude tough.

 

A onda smo se k'o djeca igrali "peljanja", "ćize blize"... uglavnom igara u kojima je cilj zajebati nekoga (ako ga već ne možeš pobijediti).

“Kula!” - “Nije kula, džamija je, oca m’!”

Zato ne čudi kad u tramvaju vidite majku ciganku s troje djece koja skaču ko majmunčad, koju nije mogla (ili htjela) učiti odgoju i lijepom ponašanju, jer je borba jedino za šta Romi znaju. Jebi ga, u društvu gdje slabi umiru (ali fakat umiru) nije za očekivati poštivanje bontona. 

 

Najbolji odraz "svako za sebe" sistema je u srednjim tehničkim školama. Teško je to objasniti nekome ko to nije prošao, ali tehničke škole su V R L O okrutna okruženja, u kojima se ili pliva, ili tone. Svaki razred ima obično jednog alfa mužijaka, ispod kojeg je dva ili tri sljedbenika, ispod njih je možda još nekoliko njih koji su neutralni, ili bi željeli biti u toj ekipi i na dnu oni koje se maltretira. Zato su npr. maturanti tehničkih škola mnogo sposobniji za varanje na fakultetu, jer su zanat učili četiri godine. Jebga, znam po sebi, sad da upišem fax mnogo bi' se više trudio nego prije 12 godina, kad bi prepisao bogu ispred nosa.

 

Tako na kraju imate banalan primjer: fudbalera koji neće da doda. Džaba jednom Christianu što pređe sam pola terena kad će ga na kraju zaustaviti neko. Poslije mu možete samo psovati mater i govoriti "im'o si čo'jeka lijevo, levaatu!". 

 

Na kraju završimo kao vrlo usamljeni ljudi, koji izbjegavaju komšiju da ga ne bi morali pozdraviti u liftu.

“Čuj da je dodam, pa nije kod mene ni pet minuta”

Vidite, moć je, u ovako sjebanom društvu, lakmus papir preko kojeg se može vidjeti istinska priroda čovjeka. Ako želite nekoga FAKAT upoznati onda mu dajte moć ili mu oduzmite sve. 

 

Tako dolazimo do jednog mog nadređenog, s posla koji sam radio prije nekoliko godina. Taj čovjek kad uđe u kancelariju sve se trese. Ionako ima glas k'o međed usred karanja, još kad krene srati vibriraju vam plućna krila. Ulazi u kancelarije i izderava se na ljude bez nekog pretjeranog razloga, uglavnom kako njega "ne zanima što vam nije stigao mail", "ne zanima što ne možete dobiti čovjeka koji vam treba", jer on "hoće rezulate, a ne izgovore".

 

Taj idiot ima moć, ali nije svjestan koju odgovornost ona zahtijeva. Lako se kurčiti podređenima i slabijima ako si u toj mogućnosti, pravi izazov je ostati isti.

 

I gledam ga, jebo mamu svoju, upita ga lik je li skuter ispred vrata njegov, da bi ovaj odgovorio nešto u fazonu "nisam ja ovdje da vodim računa o jebenim skuterima", pa sestre mi da ga čo’jek tenom nahrani. 

 

Ovo o čemu govorim je u popularnoj kulturi poznato kao "chain of screaming". Prvi put spomenuto u istoimenoj epizodi popularne serije "How I met your mother", chain of screaming odlično opisuje lančano "istresanje" s vrha na kojem bi bio neki direktor, do dna na kojem su obično djeca najniže rangiranog zaposlenog.

 

Jebi ga, problem nastaje kada pojedinci pomisle da su iznad istorangiranih, onda proradi čisti instinkt: ko se bolje pripremio u životu za borbu za dominaciju. Tek onda razlika između tehničke škole i gimnazije dolazi do izražaja. 

 

Tako dobijate one ljude kojima je glavna uzrečica "nije to moj pos'o", "mene to ne zanima", "šta ti ja mogu...". Takvi vam neće izaći u susret jer ili ih boli kita za vas i vaš problem, ili ste im konkurencija, pa će vas tužakati direktoru kako bi nešto on/ona bolje uradio/la. Sretao sam ljude koji vam, doslovno, neće otkucati tri riječi teksta jer "to nije njihov posao". 

 

U svijetu mašina to ja ponašanje razumljivo, u svijetu ljudi postoji nešto što se zove "empatija", ili po bošnjački "merhametluk" i kad-tad "nije to moj posao guy" mora doći u situaciju da će mu od nekoga trebati usluga i naletit će na isti zid i u sebi mu psovati sve od igle do lokomotive.

Legenda kaže da su se u jednom federalnom ministarstvu sjetili da između pauza moraju raditi, koja je too panika bilaa...

Uglavnom, da ne serem previše, biti vuk nije ono čemu čovječanstvo teži, u kolikom god kokuzluku živjeli. Kad bi svi gledali samo svoju guzicu civilizacija kakvu znamo se nikad ne bi ni razvila. Pa jebem mu vraćaju se ljudi iz npr. Švedske i govore kako su svi gore full ljubazni i susretljivi. U Njemačkoj je isto funkcionisalo dok ima Balkanci nisu ukrali gaće s guzice, pa su došli pameti. Samo u vukojebinama k'o što je Bosna taksisti gledaju kako oderati turistu za pet eura, da tom istom turisti na pamet ne padne da više ikad posjeti BiH i potroši hiljadu. 

 

Jebi ga, izgleda da je humanost rezervisana za zemlje prvog svijeta, najbolje je uzeti za primjer izbjegličku krizu i raspoloženje u zemljama bivšeg Varšavskog pakta, koje odbijaju primiti izbjeglice k'o bula kitu.

 

Zato nemojte djecu učiti kako da zajebu druge, kako su "sama na svijetu", kako ne trebaju dijeliti igračke, "udari i ti njega", jer, isto tako, neko vašem djetetu neće htjeti dati loptu da se poigra, ili će se mijenjati za igračke pa će mu uvaliti pokvarenu i vaše će se dijete osjećati ko govno.

Jebi ga, možda su me u lajfu izlevatili više puta, ali bar sam ostao čo'jek. Ako ćemo svi sve vrijeme biti diguntog garda - to nije način kako se gradi zdravo društvo.